POČETNA // ZANIMLJIVOSTI // Mitovi i legende

Mitovi i legende

Odisejeva Ogigija - Legenda o Odiseju i Kalipsi

Na svojemu je Čudesnom otoku Kalipsa, božica ljepote, tišine i mira, punih sedam godina držala u pećini Odiseja, u kojeg se zaljubila, sve dok ga po nalogu Zeusovu nije oslobodila. Mnogi istraživači tvrde da je upravo Mljet Kalipsin otok Ogigija.

»... gdje je Ijepos' prirode stvorila sve savršenije od ljudskog umijeća ...«
(Mavro Vetranović)

Kada se starogrčki junak Odisej vraćao kući nakon dugogodišnjeg pustolovnog lutanja morima, dogodila mu se među ostalim i takva nezgoda da mu je u oluji potonuo brod, pa ga je more bacilo na začarani otok Ogigiju, koji je bio kraljevstvo lijepe vile Kalipse.

»Devet sam plivao dana i desete noći me Bozi
Prignaše na otok Ogigiju, gdjeno Kalipsa
živi boginja strašna Ijepokosa sa glasom Ijudskijem«
Odiseja, XIII., 447-449

Tu je veliki i mudri ratnik podlegao čarima neodoljive božice i ljepotama njezina otoka, za koji legenda kaže:
»... bio je to najljepši otok svih mora i oceana ...«
Jer, epski opis ljepota podneblja, pitomih morskih uvala, kristalnih pećina i žala toga mitskog otoka Ogigije podudara se s jedinstvenim ljepotama Mljeta, kakvima se ne odlikuje nijedan drugi otok u Sredozemlju. Po grčkomu mitu nimfa Kalipsa, kći Atlantova, koja se nastanila na legendarnoj Ogigiji, vezala je uza se Odiseja, kojeg je uvjeravala da će ga učiniti vječno mladim i besmrtnim ako se njome oženi.

»On na otoku sjedi i trpi nevolje ljute, u kući Nimfe Kalipso, od sebe ona mu ne da ...«
Odiseja V, 13-14

Iz te mitske veze Odisej i Kalipsa dobili su i sinove blizance: Nausinoja i Nausitoja. Dubrovčanin Aristid Vučetić, tvrdio je da je Mljet Kalipsin otok Ogigija. Jer, Mljet jedini među najjužnijim dalmatinskim otocima ima pećinu, koja po svojim prirodnim osobinama odgovara boravištu nimfe Kalipse. U svojoj knjizi o Odisejevim lutanjima po našoj obali Vučetić nastoji dokazati da je Mljet taj čudesni otok: »Mnoga mjesta na Mljetu i mnoge oznake nose naziv babe, i najveće mjesto na sredini Mljeta zove se Babino Polje... Sadašnji nazivi babe mogli su nastati stoga što je nimfa Kalipso na otoku doživjela duboku starost i što su stanovnici Mljeta njezin posjed nazivali - babinim. Do danas među Žiteljima Mljeta postoji legenda po kojoj je u pradavna vremena vlasnica cijelog otoka bila nekakva baba koja je živjela kao kraljica, a to je ta famozna Kalipsa...«.

Ogigija je, pjeva Homer, bila čaroban otok zelenih šuma, a Mljet je sigurno pr(a)vi otok koji može nositi takav naziv. U Homerovu opisu Ogigije stoji:
»Četiri tečahu vrela po redu bistricom vodom, Jedno uz drugo blizu bjehu, al svako na stranu svoju...«
Odiseja V, 70-71

I doista, na Mljetu postoje četiri izvora, koja nikad ne pre-sušuju: onaj kraj Polača okrenut je prema sjeveru, u Vrbovici kraj Goveđara teče prema jugu, Vilinsko vrelo kraj Kneževa polja gleda prema zapadu, a vodice kraj Babina Polja izviru u smjeru istoka...
Aristid Vučetić je zapisao: »Na pučini prema jugu, koju otočani nazivaju Pelag (grčki Pelagos), smješten je pusti otočić: hrid/stijena Ogiran, koji je po svom imenu jedini ostatak Homerove Ogigije. V poznatim indoeuropskim jezicima riječ Ogiran nema nikakvog značenja, pa bi bilo logično zaključiti da potječe od zaboravljenog i vremenom iskrivljenog originalnog naziva otoka Mljeta - Ogigija.«

I prastara otočna legenda tumači da se Odisej iskrcao na goloj hridi Ogiran, milju udaljenoj od južne obale Mljeta, a koja izvorno znači Ogigija. Tu u blizini stijene Ogirana nalazi se i na kopnu Odisejeva špilja (koju narod još naziva Jama), a do koje je Odisej doplivao i u nju se sklonio... Međutim, prema Vučetiću nimfa Kalipsa živjela je u drugoj, većoj špilji Galičnjak (nad Okukljem), na sjeveroistočnoj strani otoka. Nakon brodoloma u vodama Scile i Haribde, tj. u našem Velikom i Malom Vratniku, jedini je preživjeli bio Odisej. Posljednjim snagama preplivao je Mljetski kanal i dospio do Kalipsina otoka Ogigije. More ga je nosilo prema obali, u uvalu Okuklju, gdje je onesviješten ležao na žalu sve dok ga nisu primijetili tamošnji stanovnici, čija je gospodarica bila nimfa Kalipsa. Ona je zapovijedila da ga donesu u veliku špilju Galičnjak. Tu je pružila potrebnu pomoć Odiseju i s njim živjela nekoliko godina, sprečavajući ga da otputuje s njezina otoka.

»Okolo njezine spilje rascvala se bijaše Šuma,
I tu je rasla topola i joha i mirisni Čempres...
Po tom su drveću ptice počivale dugijeh krila:
Sove, k tome sokoli i jezične pomorske vrane,
kojeno misle samo na morske poslove svoje.
Okolo prostrane spilje raširio bi se ondje
Bujan čokot, na kojem obilati višahu grozdi.«
Odiseja V, 63-69

»Okolo livade bjehu mekotravne ljubice pune i petrusina.«
Odiseja V, 72-73

Raslinje i ptice o kojima pjeva Homer, postoje i danas na Mljetu.
Nakon više godina bogovi s Olimpa, tj. Zeus, zapovijedio Kalipsi da pusti Odiseja kući na Itaku, gdje su ga čekali žena i sin. Premda to Kalipsi nije bilo po volji, ipak je naredila svojim slugama da naprave splav kojom će Odisej otploviti u Grčku.

»Onda nek ide Odisej, kad nagoni onaj i veli, na trepetljivo more; al' njega otpremit ne mogu,
Jer nit' imadem ladja veslačica niti drugova,
Koji bi pratili njega po širokom plećatom moru.
Ja ću ga ipak rado poučiti ništa ne tajeć...«
Odiseja V, 139-143

Splav je, prema Vučetiću, sagrađena u današnjoj uvali Saplunari (na jugoistočnoj obali Mljeta), a jedra su joj napravljena od kanave. Kalipsa je Odiseja opskrbila dovoljnim količinama hrane i vina za put, pak ga je tužna srca ispratila u Saplunari. Kad je konačno napustio Ogigiju, Odisej je praćen maestralom zaplovio na jugoistok prema zemlji Feačana, te prema rodnoj mu Itaci... Najviše je plovio noću, pod nebom posutim zvijezdama, koje mu bjehu putokaz:

»On je upravljao vješto na krmilu sjedeć... Motraše on i Bota što zahodi kasno, i k tome
Medvjeda, kog još zovu i kola, koji se vrti
Na istome mjestu svedj', Oriona neprestano gleda,
On u Oceanu od svih zvijezda se ne kupa nikad.
Boginja uzorita Kalipsa Odiseju reče . Da od medvjeda brodeć' po pučini lijevo drži."
Odiseja V, 270-278

Kako tvrdi Vučetić, baš su zvijezde, koje pokazuju Odiseju put od Mljeta prema Itaci, još jedan dokaz o njegovu boravku na Mljetu. Naime, zvijezda Orion bila je Odiseju orijentir na otvorenoj pučini sve do Krfa, kao i Veliki medvjed, uvijek s njegove lijeve strane. Vučetić navodi da su zvijezde u jesen, kad je Odisej plovio, bile baš tako razmještene, te da je zviježđe Velikog medvjeda bilo vidljivo čitave noći, što danas nije slučaj. Legenda o Odiseju izazivala je oduvijek brojne polemike oko toga koji je od mediteranskih otoka mitska Ogigija gdje je bio zatočen grčki junak. U Sredozemlju postoji bezbroj lijepih otoka sa šumovitim uvalama, preobijelim žalima i neobičnim pećinama... Mnogi učenjaci trudili su se da otkriju taj tajanstveni otok, a najčešće se tumačilo da je to Malta. Međutim, nijedan otok, pa ni Malta, nije odgovarao opisu koji je prije nekoliko milenija stvorila mašta slijepog helenskog pjesnika. Konačno se povjesničari ipak složiše da samo jednom otoku u Sredozemlju pristaje naziv otoka nimfe Kalipso, jer se prema jednom izvoru taj otok nalazi u Jadranskome moru, a to je Mljet.

Kao dokaze da se Mljet spominje imenima Melita i Ogigija Vučetić navodi sljedeće podatke:

1) Pseudoskilaksov »Periplus« opisujući otoke u Jadranu bilježi slijedeće: »udaljenost od Kerkire Melaine do otoka Melite iznosi 120 stadija (18 kilometara), pa se ovaj podatak očito odnosi na Mljet a nikako na Maltu!«

2) Apolonije s Rodosa, (»Argonautika« IV 568-573) piše: »U blizini Kerkirc Melaine boravi na otoku Meliti vladarica Kalipsa Atlantovica (»Kalipsa Atlantis«), pa je prema svim ovim dokazima prvo ime Mljeta bilo Ogygie za vrijeme Odiseja i Homera.«
Prema Homerovu opisu arhipelaga u kojemu je bio zalutao trojanski junak Odisej, izgleda da bi taj odabrani otok Ogigija mogao biti baš današnji Mljet. Naime, naš Mljet u Jadranskome moru jedini je otok s pravom prašumom, čije su prelijepe šume najsačuvanije na Mediteranu. Na Mljetu postoje i dva slanovodna jezerca, a u većem se nalazi i manji otočić s ostacima prastarih grčkih i ilirskih građevina. Tu je i čudnovata Odisejeva špilja, ostaci pradavnih antičkih gradina, pjeskovite lagune Saplunara i Blace, te brojne druge zanimljivosti.

Tako legendarni tragovi o Mljetu sežu u pradavno helensko doba heroja, junaka i mitova... Mnogi istraživači i danas smatraju da je besmrtni Homer opisujući otok nimfe Kalipse mislio upravo na Mljet. Stoga će se danas samo romantičan posjetitelj prisjetiti da je na tom antičkom otoku prije 3000 godina boravio Odisej u vlasti nimfe Kalipse. A možda i danas neki moderni (avan) turist, poput Odiseja nekoć, zaluta na taj otok svojom brodicom te očaran prelijepim uvalama, žalima i jezerima, u smiraju dana u nekoj turistkinji obasjanoj zlatnožutim tracima sunca vidi nimfu Kalipso.

MLJET - OTOK SV PAVLA

Prema tradiciji, spašavajući se od velikog nevremena i brodoloma, sv. Pavao nasukao se svojim brodom na jugoistočnoj obali otoka Mljeta. U polju Žara nadomak mjesta Korita jedan dio otočani i danas zovu Crkva ili Crkvina, a u narodu kruži predaja kako je to od davnina predio crkve sv. Pavla. Stari Mljećani kažu da je crkva bila podignuta u čast apostola Pavla, koji je nakon brodoloma 61. godine boravio na Mljetu tri mjeseca.

»Otok Mljet je minijaturni zeleni raj, ljupkost uokvirena mirom i tišinom. Plaže su obrubljene finim pijeskom poput tropskih laguna, a otmjeni pinji, borovi i poljsko cvijeće, prepuni radosti i sunca silaze do ruba mora i jezera.« (Cecillia Irving, engleska publicistkinja).

Opisujući svoje legendarno putovanje od Jeruzalema do Rima apostol Pavao govori o strašnoj oluji koja ih je zahvatila i gotovo potopila u Adriji (tj. Jadranu). Spas od brodoloma mornari tada nađoše na pustom, šumovitom i nepoznatom otoku prepunom zmija, od kojih je, prema predanju, jedna ugrizla u ruku sv. Pavla, ali je on baci u vatru... tek kad se spasismo, doznamo da se otok zove Melita. Urođenici se poniješe prema nama vrlo ljudski. Sve nas primiše k velikoj vatri koju bijahu naložili zbog kiše što je padala i zbog zime. Kad Pavao nakupi naramak suhih grana i kad ga baci na vatru, iziđe zmija natjerana od vrućine te mu se uhvati za ruku. Urođenici, kad vidješe da mu zmija visi o ruci, govorahu jedan drugome: Ovaj je čovjek sigurno ubojica, umakao je moru i Pravda mu ne dopušta da živi. Ali on otrese zmiju u vatru i ne bi mu ništa zla. A oni su očekivali da će uteći i smjesta pasti mrtav. Pošto su dulje čekali i vidjeli da mu se nije dogodilo nikakvo zlo, promijeniše mišljenje i rekoše da je Bog...« (Djela apostolska, poglavlje 27. i 28.). Prema tradiciji, more je izbacilo brodolomce na malenu pučinsku hrid, koju starosjedioci Mljeta otad nazvaše škojem sv. Pavla. U predjelu Crkva ili Crkvina još postoje ostaci nepoznata kamena zida za koji u narodu kruži predaja kako je to od davnina temelj crkve sv. Pavla.

Prema kazivanju starih Mljećana, crkva je podignuta u čast apostola Pavla, koji je nakon brodoloma boravio na Mljetu tri mjeseca. Valja reći cln u Sredozemlju postoje dva otoka koja su prema starim ljetopisima imala naziv Melita odnosno Malta, a to su današnji Mljet i Malta. Međutim, Mljet je oduvijek bio prepun zmija, a na Malti ih nikad nije bilo, pa je i to jedan od najpouzdanijih dokaza da je sv. Pavao boravio na Mljetu, a ne na Malti, 'ovakvu tezu zastupalo je više istraživača, a najgovorljivije mljetski opat i pjesnik, benediktinac Ignjat - Đurđević, koji je u XVIII. stoljeću objavio značajnu znanstvenu studiju o putovanju sv. Pavla. O boravku sv. Pavla na Mljetu bilježi u 36. poglavlju svog djela De administrando imperio i veliki bizantski car Konstantin Porfirogenet. Stoga su u javnosti dugo trajale polemike znanstvenika oko toga na kojem je od dvaju mediteranskih otoka sv. Pavao doživio svoj čuveni brodolom. Međutim, još početkom XX. stoljeća ta je dilema bila definitivno riješena u korist Malte. Ipak ne treba zanemariti podatak da je apostol Pavao bio dobar poznavalac geografije, i da je opisao kako se njegov brodolom dogodio u Jadranu. I u Poslanici Rimljanima sv. Pavao kazuje kako je na svojim putovanjima bio i u Iliriku, a kako su rute njegovih putovanja, kao i životopis, potpuno izraženi, to jedino može značiti da je taj brodolom doživio na Mljetu. Zbog toga bi znanost možda trebala ispraviti tu povijesnu zabludu o Malti kao otoku sv. Pavla.

Ilirski gusari - Legenda o kraljici Teuti

Ilirski ratari, lovci i stočari naseljavaju otok Mljet s Pelješca i iz doline Neretve tijekom drugog tisućljeća prije Krista. Za njima ostaju mnogobrojne kamene gomile - ostaci utvrda, grobova i nastambi - koje još i danas strše kao nijemi svjedoci tog razdoblja. Tragovi ilirskih naselja, humaka i nasipa, starijih od grčke kulture, nađeni su oko polja Pomijenta blizu Velikog jezera. U tim drevnim ruinama razbacanima diljem otoka pronađeni su sitni brončani ukrasi osobnog nakita ili potrepština poput naušnica, prstenja, puceta te krhotine amfora i drugog posuđa.

Najočuvaniji ostaci takvih kamenih utvrda, tzv. gradaca, još postoje na brdu Veliki Gradac poviše Velikog jezera te na brežuljku Gradac iznad izvora Vodice pokraj Babina Polja. Svoje naseobine mljetski su Iliri podizali na uzvisinama radi obrambeno-sigurnosnih razloga, a građene su od suhozida u obliku nepravilna kruga koji se zatvarao prema unutrašnjosti poput kakva primitivna labirinta. 'Takva ilirska naselja potpuno su sakrivena od pogleda s mora, dok naprotiv, vidik iz njih puca daleko na otvorenu pučinu. Inače, u to maglovito (pret) povijesno doba ilirski starosjedioci na Mljetu obitavahu i u svom gradu Melitusa, u zaljevu Polače.

Prema legendi, ti neobični i napušteni ilirski gradovi na Mljetu, poznatiji pod imenom gradac, nekoć su pripadali i/umrlom, tajnovitom plemenu Roguđana, koje spominje i učeni bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom glasovitom djelu "O upravljanju carstvom", koje je napisao još u X. stoljeću. Dvjesto trideset godina prije Krista Ilirijom je na vrhuncu njezine moći vladala kraljica Teuta, kći gordog i zaboravljenog naroda ilirskoga. Na otok Melitu, u središnjem Iliriku, navraćala je mlada i zanosna kraljica kao na svoje omiljeno ladanjsko pribježište, dok su Teutina flota i gusarsko brodovlje često sidrili u sigurnom zaklonu duboko usječenoga skrovitoga zatona (Polače). Sa svojim mužem vladarom Agronom, iz kraljevskoga grada Rhizona (Risan) u boko-kotorskom zaljevu, »zlatooka kraljica« često obilazi »čarobni otok«, u koji je bila zaljubljena. I ilirski je kralj Agron u mladosti posjećivao Melitu radi bogata lova u njezinim čudesnim šumama i ribolova u lagunama, a na otočiću sred Jezera podigao je malenu nastambu, gdje je provodio dane odmora, opuštanja i dokolice.

Nakon kraljeve smrti, Teuta na Meliti proživljava novu ljubavnu idilu prilikom tajnog susreta sa svojim ljubavnikom grkom Demetrijem Hvaraninom, slavnim ilirskim vojskovođom. Na tom otočiću nestvarne ljepote, prepunom miomirisa bujnoga mediteranskog raslinja, »gusarska kraljica« zanosi se planovima o velikoj moći Ilirije, osvajanju najljepšega grčkog otoka i grada Kerkyre (Krfa), opsjedanju Isse (Visa), dok u kolibici i u tirkiznozelenim vodama jezera vodi ljubav sa svojim zapovjednikom. Nedugo nakon odlaska s Melite, (baš u vrijeme dok je Teutina flota opsjedala Issu) učestala ilirska gusarenja i napadi na rimske galije u Jadranu uzrokuju spor, koji dovodi do rata s Rimljanima (229. godine pr. Kr.). Međutim, nakon poraza svojega brodovlja ponosna se Ilirka povlači u utvrdu Rhizon, gdje pristaje na nepovoljne uvjete nametnutog mira s Rimljanima »pax romana«, tj. plaćanje danka, ograničeno kretanje ilirskih ratnih lađa te gubitak znatnog dijela svog teritorija. Tako Ilirija postaje potčinjena »gospodarima svijeta«.

Od velikoga ilirskoga kraljevstva Teutina se država svela samo na prostor od današnjeg Dubrovnika do ušća rijeke Drim. Preostalim dijelom Ilirika, Hvarom i svim susjednim otocima i kopnom, zavladao je kao rimski vazal Demetrije Hvaranin, nekadašnji Teutin vojskovođa i ljubavnik, kojeg ona otada smatra izdajnikom, jer ju je mudro iskoristio. Nakon svih tih burnih događaja sudbina »gusarske kraljice« postala je tragičnom, jer uskoro zauvijek netragom nestaje, zametena u bespućima prohujalog vremena.

I u rimsko doba stanovnici Mljeta su Rimskom Carstvu zadavali velike glavobolje svojim stalnim napadima na trgovačko brodovlje. Naime, mljetski gusari često isplovljavaju svojim malim i brzim lađama, tzv. lembima, pa presreću i napadaju rimske galije nakrcane amforama s vinom, uljem, žitom i medom. Mljećani su imali vrlo pogodan položaj za gusarenje, jer je glavni pomorski put (»put amfora«) Rimljana polazio od Epidaurusa, kroz Mljetski kanal do Istre i Italije. Naposljetku je rimski trgovački put postao toliko ugrožen i nesiguran, pa je 35. godine prije Krista car August poslao ekspediciju da obuzda i pokori napasne mljetske gusare.

Tom je prilikom uništeno gusarsko središte Melitusa (Polače), koje za rimske vladavine postaje sjedište njihova namjesnika (prefekta), odnosno najvažnije mjesto na otoku.